Da se ne zaboravi...
Ivan Kesić
Blog
srijeda, lipanj 2, 2010
Tko je Ivan Kesić? Prema prilično ograničenim podacima kojima raspolažemo, radi se o naočitom Splićaninu iz dobrostojeće i konzervativne katoličke obitelji, koji se nakon završene Graditeljsko-geodetske tehničke škole upisao na arhitektonski fakultet u Zagrebu. U policiji ga opisuju kao osobu nevjerojatne inteligencije, znanja i ostalih sposobnosti, o kojima je Kesić bio nešto detaljniji. Kaže da je sa 16 godina ostvario rezultat od 164 na Mensinom IQ-testu, te dodaje kako je kasnije na elektroničkim testovima ostvarivao i rezultate veće od 180. Nestvarnim zvuči i podatak o Kesićevim sposobnostima numeričkog odnosno fotografskog pamćenja jer navodi rekord od 2000 znamenaka broja Pi koje je uspio zapamtiti i pročitati od sprijeda i od straga. Od malena je obožavao rješavati enigmatičke zadatke dok tvrdi i kako ga u šahu nitko nikada nije uspio pobijediti osim pokojnog djeda. Osim mentalnih, Kesić naglašava i svoju izuzetnu fizičku spremu jer je osam godina trenirao plivanje i vaterpolo dok mu je jedan od hobija i polumaraton. Za sebe kaže kako nikada nije umoran te da je zbog arhitektonske struke navikao i na trodnevno nespavanje. Međutim, za ovaj osvrt najvažnije je objasniti njegove političke stavove koji se nekome mogu činiti i pomalo kontradiktornima.

Naime, Kesić predstavlja specifični primjer nacionalizma - iako tvrdokorni hrvatski domoljub, oduvijek je prezirao šovinizam svake vrste: od animoziteta između hrvatskog sjevera i juga, preko etnocentrizma, sve do eurocentričkog pogleda na povijest civilizacije. Sam Kesić kaže:
Ako ne poznaješ tuđe, kako možeš cijeniti svoje?. Proučavajući i istraživajući povijest razvio je ogromne simpatije prema istočnjačkim civilizacijama poput Indije i Kine, te posebno Irana (možda zbog iranske teorije o podrijetlu Hrvata (i)) za kojeg tvrdi kako o njegovoj povijesti zna bolje nego itko drugi. Ovo nam se učinilo narcistoidnim, međutim, na internetu smo pronašli njegovu suradničku stranicu na Wikipediji gdje pridonosi pod korisničkim imenom Orijentolog (i), uz popis od par stotina njegovih (uglavnom povijesnih) članaka za koje nismo našli ekvivalent na stranim jezicima što svjedoči da nije prepisivač, kao i puste biografije o povijesnim ličnostima za koje uglavnom nikada nismo ni čuli. Njegovo ime nalazi se i na službenim stranicama svjetski uglednog iranologa Kaveh Farrokha gdje je jedan opsežni Kesićev povijesni osvrt (i) priložen na popis web stranica koje govore protiv historiografskog eurocentrizma (i).

Ipak, posebnu averziju razvio je prema židovima koje doduše nigdje u svojim arhivima ne spominje u negativnoj konotaciji već (izbjegavajući generaliziranje) rabi izraze kao što su
izraelski fašisti, cionistička bagra ili farizejsko smeće. Navodni razlozi su konstantne židovske prozivke zbog hrvatske uloge u 2. svjetskom ratu, animozitet koji je Izrael pokazivao prema Tuđmanovoj Hrvatskoj, te napadi na račun domoljubnih pjevača poput Thompsona. Kesić to naziva klasičnim farizejstvom odnosno licemjerjem jer se istovremeno (kako sam tvrdi) niti jedan židov iz Hrvatske nije distancirao od fašistoidne izraelske politike, već je veličaju i opravdavaju. Također, dodaje kako ga smeta neopravdana i teško shvatljiva izraelska mržnja prema Iranu zahvaljujući kojem židovi danas i postoje, aludirajući pritom na iransko spašavanje židova iz babilonskog ropstva i tisućljetnu toleranciju židovske manjine. Kada je širom svjetskih medija objavljeno da je iranski list Hamšari kao odgovor na karikature o Muhamedu objavio natječaj za crtež o holokaustu, Kesić je već sljedeće minute uzeo papir u ruke i počeo crtati. Ironično jest da su zapadnjački mediji natječaj opisivali kao ismijavanje žrtava holokausta ili su pak tvrdili da je riječ o karikaturama, no zapravo se radilo o crtežima političke satire kojima je bio cilj židovsko stradanje poistovjetiti s današnjim stradavanjem Palestinaca, uz naglasak na izraelsko licemjerje i dvostruka mjerila. Kao dokaz tome idu pobjednički crteži koji i danas stoje na internetu (i), ali i Kesićevi radovi koje nam je ustupio (i).
ivankesic @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
2.1. „Sramotna“ ponuda Večernjaka

Stvari su se zakuhale jednog tmurnog četvrtka (1. lipnja 2006. godine) kada je Kesić boravio u kompjutorskoj učionici na Arhitektonskom fakultetu. Umoran i neispavan od prethodne noći, u AutoCAD-u crtao je programe za kolegij konstrukcija i nije niti slutio do kakvog će dramatičnog scenarija doći za samo nekoliko minuta. Jedno što ga tada zamaralo bili su rokovi predaje programa budući da se bližio kraj semestra. Preko interneta komunicirao je s ostalim fakultetskim kolegama i povremeno je osvježavao prozor s emailom. U točno 10:30 h primio je neočekivanu poruku - javio mu se stanoviti Vojislav Mazzocco, novinar Večernjeg lista, koji je Kesićevo ime i email našao na stranicama iranskog lista Hamšari među popisom sudionika za crtež o holokaustu. Od Kesića je zatražio da mu pošalje svoje crteže, te dodao kako se čuo i sa Židovskom općinom u Zagrebu koja je
zgrožena činjenicom kako jedan mladi hrvatski student sudjeluje na festivalu antisemitizma zbog čega mu predlaže povlačenje s natjecanja i javnu ispriku židovima. Pročitavši email poruku koju sam naziva sramotnom, Kesić se odlučuje ne samo na trenutni odziv novinaru već i na izravni odgovor Židovskoj općini u Zagrebu.

2.2. Kesićev 14-minutni odogovor

Kesić odlučuje igrati otvorenih karata, pa neposredno prije elektroničkih odgovora otvara novu email adresu koju imenuje prema njegovoj pravoj adresi u Splitu što je samo prvi od brojnih
mamaca koje je koristio tijekom čitave operacije. Prvu email poruku šalje novinaru stavljajući u attachment sva tri crteža koja je imao na USB-u, a potom šalje odgovor i na službenu email adresu ŽOZ-a koji se može opisati izrazito samouvjerenim i provokativnim. Ne želim se ispričavati potomcima robova i haremskih kurvi, a još manje ubojicama goloruke palestinske djece - jedan je od Kesićevih citata iz tog pisma uz koji dodaje kako će prije Iran odustati od nuklearnog programa nego što će se on njima ispričavati (aludirajući na beskompromisni iranski mentalitet). Nadalje, poručio im je i kako se pod nikakvu cijenu neće povući s iranskog natječaja, već će i u slučaju dobivanja novčane nagrade dio kolača pokloniti Hezbollahu, odnosno slaviti na ulici kada iranske rakete budu padale po Haifi i Tel Avivu, nakon čega se potpisao punim imenom i prezimenom uz titulu student arhitekture. Ovaj odlučni odgovor uslijedio je svega 14 minuta (10:44) nakon što je Kesić primio email Večernjakovog novinara.

2.3. Rasplamsavanje sukoba

Čini se da ni ŽOZ-u nije trebalo dugo vremena da reagira na Kesićevu email poruku, koji je gotovo iste minute nakon primitka u Praškoj proslijeđen na adrese svih njihovih čelnika u Zagrebu koji su ostali u šoku i nevjerici. Naime, nije im bilo jasno da se jedan Kesić kao Hrvat (nežidov, goja) može odnositi na takav način prema njima koji su
izrabrani narod od Jahvea osobno, pa su se po tko zna koji put u povijesti osjetili ugroženima. Najugroženijim se svakako osjetio Jakov Bienenfeld (agresivac (i) i hohštapler (i), te glavni židovski posrednik u operaciji) jer su mu policajci prije devet mjeseci oduzeli strojnice iz ŽOZ-ovog sefa u Praškoj (i), pa ugroženi izrabrani narod više nije imalo čime braniti židovsku nejač od povampirenih hrvatskih ustaša. Nije im bilo jasno ni da se ne radi o zavarivaču iz Imotskog već o studentu arhitekture što ih je neodoljivo podsjetilo na jednog Nijemca sa simpatičnim brčićima koji je također dijelio zanimanje za tu struku, kao ni to da netko može podržavati barbarski trotisućljetni Iran umjesto šezdesetogodišnje židovske demokracije aka obećane zemlje u kojoj izabrani narod želi samo pošteno živjeti i raditi, i povremeno pobiti neko palestinsko djete koje bi kad naraste postalo islamskim fundamentalistom i teroristom. Posebno ih je zabolilo i to što ih je Kesić podsjetio na gorke povijesne trenutke kada su Izabrani u lancima morali kopati egipatski pijesak, mezopotamske kanale ili temelje rimskih vila, dok su ponosne i časne židovske majke odnosno nositeljice matrilinearnog židovskog potomstva nerijetko znale i prileći s voditeljima gradnje. Stoga, vodstvo ŽOZ-a ili skup dylanskih noseva (kako ih naziva Kesić) osjetilo se vrlo ugroženim pa je već oko 11 h odlučilo alarmirati policiju i obavještajne službe, odnosno o tome obavijestiti svog čovjeka iz Večernjeg lista.

Novinar Vojislav Mazzocco osjećao se ushićeno i vrlo pametnim kada je kod ID-a Kesićeve email adrese (s koje mu je poslao poruku kao i ŽOZ-u) prepoznao jednu ulicu u Splitu (i) budući da je sam bio iz tog grada, te se poslužio telefonskim imenikom T-coma i ostao ugodno iznenađen da na toj adresi postoji preplatnik pod imenom Ivan Kesić. U 11:20 novinar zove pronađeni preplatnički broj i Kesić mu se javlja; nakon početne indentifikacije (
Jesam li se s tobom čuo preko emaila?) Mazzocco obaviještava Kesića da je Židovska općina u Zagrebu njegovu poruku protumačila kao prijetnju odnosno o tome obavijestila policiju i protuobavještajnu agenciju. Kesić shvaća u kojoj se situaciji nalazi, te na novinarom zahtjev za podužim telefonskim intervjuom odgovara da ga nazove za 15-ak minuta jer trenutno ima posla na faksu.
ivankesic @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 0
Pod prvim napadom ŽOZ-a podrazumijevamo sve događaje koji su se odigrali od židovske prijave Kesića u 11:00 do ponoći kada je prvi novinski članak bio defniniran i u tiskanom opticaju, odnosno kada je došlo do odbacivanja prve optužnice i prekida razgovora s POA-om.

4.1. Pokušaj uhićenja PU splitske

Neposredno nakon prekida prvog telefonskog razgovora s novinarom Kesić shvaća da ima 15 minuta vremena za drastične odluke i kontakte do početka obećanog telefonskog intervjua s Večernjakom. Prvi potez koji povlači jest molba fakultetskom kolegi koji se služio dvama mobitelima da mu posudi jedan na par sati uz obećanje kako će ga
bogato nagraditi, na što ovaj pristaje. Zatim se iz fakultetske učionice žurno spušta do lokalne trafike i kupuje bon od 200 kn, čime je osigurao dodatno sredstvo komunikacije jer od sada onaj registirirani može gasiti i paliti po volji. Sljedeći potez bio je poziv njegovog prijatelja i predsjednika Mense kojeg moli da ga se privremeno isključi iz udruge odnosno da se u slučaju ikakvog vanjskog raspitivanja distanciraju od njega. Kesić razmišlja hoće li prvo početi s uklanjanjem dokaza sa emaila i internetskih portala na faksu ili onih u stanu, no u zgradi fakulteta osjećao sigurnim među stotinama studenata i bio je uvjeren da iz nje može izaći na desetke načina jer je savršeno poznavao objekt dok policija pak za potpunu blokadu istog nije imala ni ljudstva ali ni razloga. Također, čvrsto je vjerovao da će policiji zbog prijavljenih adresa prebivanja i mobitela trebati više vremena da otkriju u kojem se on gradu zapravo nalazi, a tek bi potom uslijedilo lociranje preko signala odnosno traženje po fakultetu. Zbog ovih čimbenika mirno se vraća za kompjutor, otvara prozore s emailom i internetskim porukama na jednom portalu i kreće s čišćenjem dok istovremeno očekuje Večernjakov poziv.

Prema točno dogovorenom terminu, u 11:35 Vojislav Mazzocco zove ga čime započinje 40-minutni invervju. Kesić već od početka shvaća da novinarove namjere nisu čiste budući da je neprestalno bio u kontaktu sa Židovskom općinom, uvjeravao ga da crteži nisu
ništa strašno ili sličnim ulizivanjem. Na ovaj patetični pokušaj stvaranja lažnog prijateljskog odnosa Kesić mu je uzvratio istom mjerom - glumio je strah i čuđenje kako je pronašao njegov broj prije policije, a usput mu je prodao priču o pacifistu sa završenom Elektrotehničkom školom kojeg politika zapravo i ne zanima. Za natječaj je pak rekao iskren i rekao mu da ga je na to potaknulo zalaganje za relativizacijom holokausta kojeg je usporedio s belgijskim genocidom u Kongu, a na pitanje što misli o nacizmu odgovara da svaki politički sustav ima vrline i mane, pa tako i nacionalsocijalizam koji se pokazao fenomenalnim u smislu obnove Njemačke. Bilo je dosta govora i o židovskoj povijesti koju je Kesić savršeno poznavao, a na pitanje kako bi riješio bliskoistočni problem rekao je kako je pobornikom opcije dviju država. Testirao ga je i priznanjem da je član Mense s IQ-164 uz zamolbu da taj podatak ostane između njih dvojice, kao i diskrecija oko njegovih osobnih podataka.

Prva faza Velike ofenzive - postavljanje mamaca, čišćenje stana i interneta, zavaravanje policije i infiltracija u policijsku postaju Centar

Ono što je nakon svršetka razgovora (12:15) zabrinjavalo Kesića jest to što paralelno brisanje
osjetljivih internetskih poruka nije išlo predviđenom brzinom pa nije obavio niti polovicu posla. Izbjegavao je mogućnosti skupnog brisanja jer je znao da bi policija prokužila čišćenje, no procijenio je da mu za ukupan posao treba još barem dva sata. Na njegovu sreću i veliko iznenađenje, u 12:30 pojavio se poziv čiji mu je predbroj 021 izmamio osmijeh na lice. Naime, Kesić shvaća da ga ne traži zagrebačka već splitska policija, odnosno da se prilikom lociranja nisu poslužili ni IP adresom poslanih emailova ili praćenjem signala već spomenutom splitskom adresom na koju je bio prijavljen. Kesić izlazi u hodnik pun studenata i javlja se na poziv. Prilično zbunjeni policajac poručio mu je:
   -
Ivane, ponsesi osobnu iskaznicu i u roku od sata dođi u 2. policijsku postaju.
Kesić mu je na to ležerno odbrusio:
   -
U ST-Rive san s ekipon na piću i neman vrimena za vaše pizdarije, aj bog! (prekida razgovor)
Budući da je odgovor bio kratak i arogantan te zagušen galamom iz fakultetskog hodnika, naivna policija nimalo ne sumnja u Kesićevu navlakušu da ispija piće na Rivi pa javljaju dvjema patrolama iz centra grada da provjere mjesto. Međutim, na veliko čuđenje nisu ga pronašli a neuspješnim su završili i kratki razgovori s konobarem i usputnim mušterijama. Od ovog trenutka hrvatska policija shvaća kako je Kesić službeno
u bijegu. Nakon toga pokušavaju ga pronaći i na kućnoj adresi u Splitu, kad tamo ni njega ni ikog od ukućana. Tek nakon gotovo sat i pol vremena (14:00) od Kesićevih susjeda doznaju da on zapravo studira u Zagrebu, pa o tome obavještavaju kolege iz PU zagrebačke.

4.2. Pokušaj uhićenja POA-e i ATJ Lučkog

Nešto iza 14:00 kada je Kesić završavao sa čišćenjem na internetu u kompjutorskoj učionici, na njegov preplatnički broj stiže i drugi poziv. Kesić odgovara na telefonski poziv, a zamjenik načelnika PUZ-a Dubravko Novak mu se predstavlja i kaže:
   -
Čujem da si jako bistar momak, zašto ne dođeš na jedan maleni razgovor u 1. policijsku postaju?
Kesić opet arogantno odgovara:
   -
Možeš me loviti 20 godina i nećeš imati ništa!
S obzirom da se radilo o predbroju 01 Kesić i prije početka razgovora shvaća da se bitka preselila iz Splita u Zagreb, te da ga sada mogu locirati preko signala preplatničkog broja. Gasi mobitel, panično briše ostatke na internetu, te napušta fakultetsku zgradu i kreće put stana na Trnju. Prethodno je u učionici isprintao sve stavke kaznenog zakona, a javlja se i profesoru te mu kaže da će danas biti prisiljen izostati s vježbi zbog važne partije šaha. Putem kupuje desetak CD-ova na koje misli presnimiti dragocijen materijal s kućnog kompjutora jer svjesan je kako mu ga mogu oduzeti.


Simbolična slika 2. - Kesić generalima objašnjava svoju strategiju

Služeći se posuđenim mobitelom, Kesić na putu do stana na Trnju (oko 14:15) zove i dvojicu bliskih prijatelja sličnih svjetonazora te im objašnjava situaciju u kojoj se našao. Detaljno im je opisao i razgovor s novinarem, te od njih traži da na internetu počinju pisati mamce koje će
„istraživački novinar pronaći služeći se tražilicama. Naglasak je bio na kvocijentu inteligencije 164 kao i lažnoj elektrotehničkoj školi, no tražio je da ga prikažu potpuno suprotnim od onoga kakvim se predstavljao novinaru. Skromnost iz intervjua trebala je zamijeniti internetska bahatost, pacifizam militarizmom, te anonimnost otvorenim predstavljanjem - dopustio im je da slobodno koriste njegovo osobno ime, ali ništa više od toga. U samo idućih par sati na internetskim portalima osvanuli su njegovi politički tekstovi o lijevom i desnom, mračnom i svjetlom, ispravnom i pogrešnom, vođi i stadu, krvi i čeliku ili rasi i vjeri, odnosno hvalisave privatne poruke u kojima se taj agresivac hvalio da troši 500 kuna na koktele koje ispija u društvu Tatjane Jurić (i). Jedan od Kesićevaca napravio je i hotmail na njegovo ime te ga je poslao portalu Lupiga.com na kojem je pročitao zanimljivi ultradesničarski tekst nekog Ivana (i), pa se predstavio kao Kesić i potpisao ga (i) - ovo će se pokazati jednom od najuvjerljivijih navlakuša. Kesić je neke od njih kasnije nazvao pomalo naivnim i nemaštovitim, no zvuči nevjerojatno da novinar koji je sigurno pročitao te komentare uopće nije obraćao pozornost na datum istih - naime, sve je bilo objavljeno nakon početka velike ofenzive. U prilog ovim tvrdnjama idu i neki komentari sa raznih foruma gdje su članovi otvoreno priznali kako su se telefonski čuli s Kesićem (i).

Od 14:30 njegovi saveznici počinju postavljati virtualne klopke diljem internetskih portala, novinar surfajući internetom često nalijeta na iste, dok PU zagrebačka i POA pokušavaju locirati Kesića u Zagrebu. Shvaćaju da je izgasio mobitel pa ga ne mogu locirati preko signala, zbog čega zovu njegov fakultet i traže adresu boravka. Od tajništva dobivaju adresu starog Kesićevog stana na Maksimiru gdje ga naravno ne pronalaze niti iti jedan bivši susjed zna gdje se odselio. Zbog ovih ograničenih mogućnosti, dvostrukog Kesićevog odbijanja policije kao i
terorističke prijetnje koju su prijavili židovi, policija i POA shvaćaju da je vrag odnio šalu pa zovu i elitne antiterorističke jedinice iz Lučkog (i). Dok su se sve ove stvari odvijale u to rano poslijepodne, Kesić je žurno skupljao sve krucijalne dokumente u crnu plastičnu vreću za smeće i istovremeno kopirao dragocijeni materijal s kompjutora na CD-ove. Sam tvrdi kako je za skupljanje osjetljivih materijala u stanu potrošio oko dva i pol sata, dok ni u 17:00 posao elektroničkog kopiranja još nije bio gotov. Posebno je počeo paničariti kada je prilikom kopiranja zadnjeg CD-a pisalo estimated time: 2 hours nakon čega razmišlja i o skidanju HardDiska i njegovom spaljivanju. Ipak, tada mu da pamet pada jedna nevjerojatno lucidna i hrabra ideja - namjerava kontaktirati policiju i dogovoriti sastanak onda kada to njemu odgovara (ne prije 19:00).

Međutim, Kesić dobro zna da ne može upaliti svoj mobitel jer bi ga odmah locirali, a isto je vrijedilo i za mobitel s posuđenim brojem koji bi se također počeo pratiti pa bi Kesić ostao
hendikepiran u smislu komunikacije. Stoga, kompjuter koji kopira ostavlja upaljenim, oblači na sebe izrazito uočljivu havajsku košulju, te iz stana na Trnju kreće preko Importanea direktno u 1. policijsku postaju. U policijsku zgradu ulazi u 17:30, srdačno i pomalo nametljivo pozdravlja sve policajce, te od portira traži da mu daju broj od porte.
   -
Pa što će ti broj od porte kada si tu?! - pita ga policajac s porte.
Kesić odgovara:
Jesam, ali moram ići već za koji minut! - odgovara Kesić, ne predstavljajući se imenom.
Policajac mu diktira telefonski broj i Kesić mu se hvali kako ne ga ne treba zapisivati jer je
dovoljno pametan da zapamti sedam znamenaka. Nakon par jeftinih šala Kesić pruža ruku kroz staklo i predstavlja mu se imenom (ali ne i prezimenom) Ja sam inače Ivan, drago mi je!, a policajac odgovara Željko, također Ivane. Tada Kesić pali svoj mobitel, u par sekundi stavlja preusmjeravanje poziva na broj od porte, te zove telefonski broj s kojeg ga je zvao zamjenik načelnika PU zagrebačke Dubravko Novak. Zvuči nevjerojatno, ali razgovor je vođen direktno iz atrija 1. pp u Strossmayerovoj gdje je Kesić povišenim glasom postavljao uvjete:
   -
Naći ćemo se u 19:00 kod nebodera Vjesnika, no zauzvrat tražim da prekinete sve odnose s medijima jer tražim punu diskreciju!
Na pitanje zamjenika kako će ga prepoznati Kesić mu arogantno odgovara Ja ću prepoznati vas, dok na dodatna pitanja nije želio odgovarati uz objašnjenje kako zna da će ga locirati ako pričaju dugo (filmska glupost), zatim još jednom prekida poziv, gasi svoj mobitel i odlazi iz policijske zgrade natrag put stana.

Ovaj briljantni taktički potez, kojeg osobno uspoređuje s infiltracijama Otta Skorzenya, Kesić je odigrao zbog sljedećih razloga:
   - prije svega, želio je sebi osigurati dodatno vrijeme za nastavak čišćenja stana, odnosno oslabiti policijsku volju za potragom
   - želio je diskreditirati policiju jer je znao kako će ga kasnije upravo tu i odvesti, pa će kasnije zadirkivati Željka s porte i obavijestiti novinara da je bio u središnjoj postaji
   - znao je da je to jedino
sigurno mjesto za razgovor budući da bi trag signala njegovog mobitela vodio u 1. pp odnosno (preusmjereni) poziv na policijsku portu što bi prema njegovim riječima zbunilo policiju i uvjerilo ih da je zapravo već uhićen

Slika 3. - Karamarko, Tomislav Karamarko - mač i mozak hrvatskih obavještajnih struktura

Nakon povratka u stan oko 17:45, uviđa da je kopiranje digitalnih podataka završeno prije procijenjenog vremena, pa on stavlja CD-e u plastičnu vreću koju zasipa sa smećem i ostavlja je uz vrata prvog susjeda. Na ovaj taktički potez naveo ga je prethodni jer kaže kako
čovjek obično najslabije vidi ono što mu je pred nosom, pa nitko neće posumnjati. Sada kada je teren na internetu i u stanu bio čist, Kesić je bio stopostotno spreman na izravan okršaj s policijom. Potom mu na pamet pada još jedna genijalna ideja; prebacuje preplatničku karticu u staru ali funkcionalnu Nokiu 3310, uzima papire o kaznenom zakonu koje je isprintao s faksa, i kreće put Ciboninog tornja. S obzirom da je imao 30-45 minuta viška, tamo mirno naručuje piće i smišlja sljedeće (kito)psine koje će podvaliti organima gonjenja i medijima. Tvrdi da je planove definirao u par minuta, a zatim s posuđenog mobitela obavlja četiri poziva.

Prvi razgovor - Bamdad Niknafs (Kesićev prijatelj iz Teherana)
Bamdad je bio iranski zoroastrijanac i dugogodišnji Kesićev poznanik, a dijelili su podjednaku strast za drevnom iranskom povješću. Nakon što ga je dobio na mobitel, Kesić mu reče:
    -
Bok Bamdad, tražim od tebe jednu malenu uslugu večeras; odmah nakon što prekinemo razgovor zovi na moj broj mobitela koji je ugašen, no snimi moju sekretaricu na svoj mobitel, a potom nazovi ovaj broj [diktira mu broj novinara] i nakon što jednom zazvoni odmah prekini vezu i nikako se ne javljaj ako te zovu s hrvatskog predbroja! Obavijesti me kada bude spremno!
Mudri Bamdad odmah je shvatio da Kesić nije u zavidnoj situaciji pa zabrinuto traži objašnjenje kakvi su problemi u pitanju, no Kesić mu uzvraća hipotetskim pitanjem:
    -
Zamisli da vodiš malu grupicu ljudi protiv vojne sile čija je snaga toliko golema da se njihove trupe nadziru od prvih crta do horizonta, što bi učinio?
Bamdad mu na to uvraća protupitanjem:
    -
A što bi učinio jedan Kir? Jedan Ariobarzan? Surena?, aludirajući pritom na slavne perzijske okršaje protiv Skita, Makedonaca, Rimljana.
Obojica se slatko nasmijaše, te mu Iranac poruči:
Neka Ahura Mazda bude s tobom, Ivane!. Samo desetak minuta nakon razgovora Bamdad ga obaviještava SMS porukom kako je sve spremno.

Drugi razgovor - jedan od dvojice Kesićevih
saveznika
Kesić potom zove i svog ideološkog druga s kojim je još ranije razrađivao internetske taktike, te ga moli za jedan montirani telefonski razgovor:
-
Slušaj ovako, za kojih petnaestak minuta zvati ću te s registiranog broja, a potom ću te pitati jesi li za piće kod Maksimira u 19:00 a ti obavezno potvrdno odgovori.
Prijatelj se malo nećkao zbog mogućnosti da i njega odvedu na obavjesni razgovor, no Kesić ga razuvjerava:
-
Ne boj se, postavljati ću ti pitanja tipa 'otkad se nismo čuli' i slično pa apsolutno nema straha!.
Ovaj pristaje, i očekuje poziv.

Treći razgovor - kolega od kojeg je posudio mobitel
Zatim kratko naziva i kolegu od kojeg je posudio mobitel koji je živio u studentskom domu na Cvjetnom (pokraj zgrade Vjesnika), i poručuje mu da se oko 18:50 spusti po mobitel ali da ni pod kojim slučajem ne kasni. Ovaj potvrdno odgovara na zahjev.

Četvrti razgovor - Vojislav Mazzocco, novinar Večernjaka
Sljedeći poziv trebao je zadati
završni udarac novinarima Večernjaka kojima je Kesić pripremio višestruku klopku. Gasi mogućnost prikaza pozivnog broja na posuđenom mobitelu i zove novinara:
-
Bok Vojislave, zašto mi se nisi javio maloprije kada sam te zvao s drugog broja? - pita ga Kesić (aludirajući na iranski poziv).
Novinar odgovara:
Pa prekinuo si samo par sekundi nakon što mi je zazvonio, ali ne moraš skrivati svoj drugi broj jer mi je ipak ostao zabilježen i neću ga dati policiji; zapamti Ivane, ja sam na tvojoj strani - ulizuje se Kesiću, a on odgovara:
-
Ma znam, ali kad već spominješ policiju ja sam bio u 1. policijskoj postaji i tamo su mi rekli da me nitko ne traži!
Novinar: Zezaš me?
- Ne, slobodno zovi gospodina Željka na porti [diktira mu zapamćeni broj] i pitaj ga je li tamo bio Ivan u havajskoj košulji.
Novinar:
OK, provjeriti ću to, nego nisam znao da si ovdje u Zagrebu, pa bi li imao volje da se prijateljski nađemo negdje na piću, ne bi škodilo ni da te fotografiram barem s leđa jer puno bi mi značilo za posao a tebi je anonimnost zagarantirana, ok?
- Nema problema, najbolje je da ja svratim kod vas u redakciju oko 19:15 da me ti ne tražiš po gradu i trošiš dragocijeno vrijeme, može tako?
Novinar objeručke prihvaća ponudu.

Kesić potom oko 18:45 isplaćuje konobara, pa u WC-u kafića baca papire s kaznenim zakonom u smeće i skida sokolsku majicu s kojom u ruci izlazi iz kafića. Zatim pali staru Nokiu s registriranim brojem, pa slijedi
montirani razgovor s prijateljem o piću kod Maksimira. Sve je pošlo kao po loju, jer dva raskrižja prema jugu Savske ugledao je veliku modernu 17-icu kako pristiže. Nokiu ostavlja upaljenom, mota je u sokolsku majicu i čvrsto steže. Kada je tramvaj stao na stanici kod Cibone, Kesić na opće čuđenje bakica na sjedalima ležerno baca mobitel umotan u majici na krov i gledajući atraktivnu crnku unutra se misli: Blago onoj policijskoj drkadžiji koja će te uskoro legitimirati ili pipati!. Molio je i Boga i vraga da se mobitel nije oštetio i ugasio odnosno da ga je majica zaštitila od udarca, pa kreće u suprotnom smjeru od tramvaja - južno put Vjesnikovog nebodera.

Poučeni iskustvom njihovih splitskih kolega koje je Kesić prethodno debelo izigrao, zagrebačke snage reda i mira logično su zaključile kako postoje tri jaka argumenta za pretpostavku kako se Kesić neće pojaviti na dogovorenom mjestu: dogovor o piću kod Maksimira (što je prisluškivano), signal mobitela koji je stalno bio u pokretu (unatoč poslijepodnevnoj tramvajskoj gužvi), te već spomenuto Kesićevo izigravanje splitske policije. Stoga, oni mudro odlučuju podijeliti snage: dva policajca u civilu čekati će ga kod Vjesnika, dok će tri vozila i kombi sa specijalcima ATJ Lučko slijediti signal mobitela. Prema svjedočanstvu ZET-ovog vozača, tramvaj je zaustavljen oko 19 h u Zvonimirovoj ulici (pokraj restorana
Plavi 9), nakon čega je mu je dotrčao policajac s tračnica i zatražio od njega da se ne otvaraju vrata dok se njegovi kolege ne rasporede i onemoguće bijeg. Dok su policajci provodili pretres i legitimiranje putnika, na sred ceste bio je parkiran i kombi sa 12 specijalaca naoružanih dugim cijevima koji se znojili pri pomisli da iz njega ne izleti povampireni Kesić sa svastikom na čelu i islamskom sabljom u ruci, ili da (ne daj Bože) neka starica upotrijebi suzavac protiv obavještajaca u civilu. Nakon petnaestak minuta pretrage, organi gonjenja shvaćaju da su opet izigrani.

U isto vrijeme, 100-tinjak metara od Vjesnika, Kesić opet zove novinara i poručuje mu kako će
možda kasniti koju minutu ali da je na putu, pa je novinar već počeo trljati rukama. Ovim javljanjem prekidaju se sve veze između Kesića i medija, pa se okreće izravnom okršaju s policijskim dužnosnicima. Na ulazu u dom na Cvjetnom (koji se nalazio odma uz Vjesnikov neboder, kao i zgrada Večernjaka) vratio je prijatelju njegov mobitel (19:00), lijepo se zahvalio uz napomenu da ima kojih 60 kn više na računu, te da se obavezno moraju vidjeti u subotu kada organizira veliku proslavu. Uz ulaznu rampu Vjesnika vidio je dvojicu koja su stala uz automobil i vrtili glavama kao dijete u tvornici slatkiša.
-
Oooj policajci, pa gdje su vam krafne? - veselo ih je upitao Kesić, čime započinje njegov epski obračun s najelitnijim snagama gonjenja u Hrvata.
ivankesic @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 0
4.3. Obračun u 1. policijskoj postaji

Dvojica policajaca bili su prilično iznenađeni da se Kesić pojavio na dogovorenom mjestu, pa su nakon kratkog legitimiranja i pretraživanja odmah izvijestili svoje kolege iz istočnog dijela grada koji su se čudili kako se
Kesić (čitaj: signal mobitela s krova tramvaja) i nakon detaljne pretrage nastavio kretati prema istoku. U 19:20 uvode ga u 1. policijsku postaju u Strossmayerovoj, a Kesić se već pri ulazu na opće iznenađenje dvojice trofejaša javlja Željku na porti i viče kako ga nije vidio skoro dva sata. Policija još jednom ne može vjerovati svojim očima i ušima kada im je portir ispričao sve o razgovoru s Kesićem i njegovom deranju na mobitel u atriju policijske postaje.

Detalji istrage i razgovora u 1. policijskoj postaji nisu opširni jer policija skriva transkripte kao zmija noge, dok se u Kesićevim arhivima spominju beskrajni samouvjereni i provokativni dijalozi. Između 19:20 i 24:00 ispitivali su ga čak petorica obavještajaca istovremeno kojima je Kesić nadjenio srbizirana bondovska imena: Šan Koneri, Rođer Mur, Džordž Lezenbi, Timoti Dalton i Pirs Brosnan. Odmah nakon povratka vrlih obavještajaca s debakla u Zvonimirovoj Kesić je počeo s provokacijama:
    -
Jeste li uživali drpajući bakice iz sedamneaestice? (službenicima u civilu)
    -
Striček prometniče, kakav je promet u Zvonimirovoj, jel' začepljen? (uniformiranom policajcu koji nakratko ulazi u prostoriju)
    -
Eee, mo'a POA... (obavještajcima)
Gotovo pet sati u komadu naslađivao se njihovim porazima prilikom uhićenja, hvalio se kvocijentom inteligencije i spostobnostima fotografskog pamćenja, znanjem i ostalim vrlinama, te im je dodao kako su ga
uhitili samo zato što im se dobrovoljno predao odnosno kako bi mogao nesmetalno studirati i slušati predavanja dok ga oni traže. U više navrata je u minutu pogodio točno vrijeme tvrdeći kako ga računa prema broju otkucaja srca (aludirajući pritom i na vlastitu smirenost), te je na zahtjev (uz ponuđene odgovore) točno pogodio rodna mjesta svih petorice istražitelja. Tim potezima igrao je dvostruku igru:
    1) Odugovlačenje vremena potrebnog da novo (ponoćno) izdanje Večernjaka izađe u opticaj; nije vjerovao policiji da će se držati obećanja o diskreciji pa se bojao da neke ključne informacije ne pristignu u medije prije planiranog vremena, tj. da novinar nasjedne na sve klopke koje su mu postavili Kesićevi suradnici na internetu.
    2) Uvjeravanje policije
demonstracijom (psihofizičke) sileda ga ne mogu slomiti ni na kakav način, te da povuku besmislenu optužnicu o terorističkoj prijetnji.

Opskurni policijski izvještaj opisuje ga kao
neobjašnjivo hladnokrvnu i neustrašivu osobu čije bi ponašanje prije pripisali nekom šefu balkanskog krim-miljea nego 20-godišnjem studentu. Nije im palio ni klasnični policijski pritisak na što bi Kesić uzvratio osmjehom i omalovažavanjem taktike, niti pokušaji da ga se iznervira ponovno postavljenim pitanjima - navodno ga je svaki od petorice pojedinačno ispitivao Ime? Datum rođenja? Adresa? Ime oca, majke?, no Kesić je staloženo odgovarao bez onog Zašto me ponovo to pitate?, te ih je podcijenjivački gledao u oči i uvjerljivo ponavljao - nemate dokaze. Pokušana je i policijska taktika lažnog prijateljstva uz onu popularnu Ovo možemo riješiti na teži i lakši način, no Kesić je bio odlučan: Ne, ovo možemo riješiti na teži način, i na još teži. Na policijsko pitanje Ivane, kako se misliš izvući iz ove situacije koja ti možda upropasti život?, Kesić bahato odgovara:
   -
Jednostavno. Prvo ću sjebati vas isto kao i vaše kolege danas, pa zatim medije, pa židove, a onda ću vas sve zajedno ismijavati s prijateljima na piću!
Vidno isprovocirani policajac uzvraća: Ako nađemo apsolutno išta što može poslužiti za tvoju osudu, ići ćeš u zatvor najmanje na tri godine!. Kesić je odgovorio lakonski kratko i jasno:
   -
Ako.

Nešto prije ponoći u ispitivačku sobu ušao je policajac i predao istražiteljima novo izdanje Večernjaka - Kesić je napokon odahnuo, iako je njegova
prijetnja zauzimala polovicu naslovnice lista. Znaš li što ovo znači? - upitao ga je istražitelj. Znam, odgovara Kesić i dodaje: znači da sve ide po planu. Naime, shvaća da su morbidni novinari izokrenuli priču na senzacionalističku stranu i kako im zato nema povratka; naglo mijenja raspoloženje prema istražiteljima i postaje stopostotno otvoren i diskretan. Jedan od njih pokušao je pronaći sličnosti među zamaskiranog Palestinca na naslovnici i Kesića na što mu je on posprdno uzvratio kako ne zna razlikovati švoru od islamskog fundamentaliste. U svakom slučaju, policija je odbacila optužbe zbog dva jednostavna razloga; prvo, Kesić u emailu poslanom Židovskoj općini nije izrekao ništa u kontekstu prijetnje, te drugo - čak i u slučaju da jest, službeni stav Republike Hrvatske o Hezbollahu je kako nije riječ o terorističkoj grupi kakvom ga inače smatraju samo Izrael, Amerika i Kanada. Kesić je bio svjesan tog podatka, policija i obavještajci o njemu nisu imali pojma, dok su ugroženi židovi očito zaboravili u kojoj se državi nalaze.

Međutim, policija odlučuje iskoristiti zakonsko pravo o 24-satnom pritvoru odnosno zadržati Kesića dok se ne utvrdi zbog čega je punih osam sati bio
u bijegu odnosno dvaput odbio policijski poziv za obavijesnim razgovorom. Oko 00:30 dvojica mladih policajaca vode ga u pritvor u Remetinec gdje će provesti noć. Na putu prema zatvoru Kesić se uz nekoliko jeftinih šala brzo sprijateljio s policajcima, te im je neprestalno ponavljao priču o zabrinutoj majci koju bi volio obavijestiti da je sve u redu. Sa stražnjeg sjedališta zamolio je onog na mjestu suvozača da pošalje kratki SMS, no već nakon početnih riječi Draga mama...“ policajac mu daje mobitel u ruke i poručuje da bude kratak i brz. I bio je:
   -
Nastavi s predviđenim.Provjeri što novinar gleda.Tu pojačaj aktivizam.Ne odgovaraj!.Kesic - pisalo je u poruci koju je poslao na broj jednog od dvojice saveznika. Brzo ulazi u outbox, briše poruku, vraća policajcu mobitel uz zahvalu i odglumljeno olakšanje.

4.4. Akcija Večernjaka

Novinar Vojislav Mazzocco nestrpljivo je čekao Kesića pred ulazom Večernjakove redakcije koja se nalazila sjeverno od Vjesnikovg nebodera i nije imao pojma što se u međuvremenu odvijalo s južne strane - odlazak Kesića s agentima POA-e. Pokušavao ga je dobiti na registrirani broj, no na krovu tramvaja nije bilo nikoga da odgovori na poziv. Potom se sjetio kako ga je
Kesić zvao s drugog broja i naglo prekinuo, pa zove taj broj i javlja mu se Kesićeva sekretarica. Identični postupak novinar je ponavljao nebrojeno puta i ostavljao mu poruke s pitanjima gdje je, je li se izgubio, je li uhićen, gdje ga kasnije može pronaći i slično. Međutim, novinar je cijelo vrijeme nasjedao na još jednu nevjerojatnu klopku koju mu je postavio Kesić - broj koji je zvao bio je od Kesićevog prijatelja Bamdada, pa su svi novinarevi pozivi odlazili direktno u Teheran. Razlog zbog kojeg novinar nije posumnjao u smicalicu jest činjenica da međunarodni iranski predbroj glasi +98 (i) što je istovjetno hrvatskoj mobilnoj mreži T-com, dok je Iranac koristio i operatera Taliya (i) čiji predbroj 932 također podsjeća na početne brojeve mobitela iz hrvatske mreže. Vidjevši u propuštenim pozivima broj koji je počinjao +98932... novinar je bio uvjeren da se radi o hrvatskoj Simpi, pa je previdio dva broja viška kao i podatak da su na tom i Kesićevom registriranom broju bile identične sekretarice. Ako je vjerovati Kesiću odnosno njegovom prijatelju Bamdadu, novinar je okrenuo iranski broj čak 17 puta u razmaku od 19:00 do 23:00 kada su policajci obavijestili Večernjak o Kesićevom pritvaranju. Koliki je astronomski račun naivni novinar dobio zbog te navlakuše možemo samo pretpostavljati, no sigurno je kako je Kesić nakon toga ubilježio još jedan rez na svome kundaku.

Ipak, novinar očito nije sumnjao kako se Kesić ima namjeru sastati s njime o čemu svjedoče čak tri različite verzije događaja o uhićenju:
   1) Ponoćni Večernjak od 02.06. (petak) poziva se na policijsko izvješće u kojem je Kesić kod Vjesnika
pokušao pobjeći“, što je ponovljeno i u odlomku subotnjeg članka (i).
   2) Jutarnje izdanje Večernjaka od 02.06. (petak) nudi izrazito kontradiktornu informaciju da se
Kesić išao predati policiji ali je odbijen, a zatim kako su ga dvojica policajaca uhitila na prijevaru (i).
   3) Večernjak od 03.06. (subota) ponovo nudi novu priču, ovaj put kako je Kesić
pogrješkom ušao na portu Vjesnika, gdje su ga dočekala dvojica policajaca (i).
O ovom novinarskom mijenjanju članka i proturječnim podacima o pokušaju predaje pa zatim bijega ili pak o ulasku na pogrešan ulaz gdje ga dočekuju pogrešno postavljeni policajci svjedoči i niz komentara po internetskim portalima koje smo uspjeli pronaći (i) (i) (i), no sve upućuje na Kesićevu stranu priče koji je tim nevjerojatnim šahovskim potezom dvostruko prevario novinara (sastanak i pozivi), izbacio iz stroja policijsku elitu koja je slijedila signal mobitela, a usput i vratio mobitel prijatelju u obližnjem studentskom domu. Odabir Vjesnikovog nebodera kao mjesta sastajanja nije slučajan; Kesić je znao da se u medijima uvijek spomene mjesto uhićenja i da će novinar zaista povjerovati da se išao naći s njime oči u oči. Dakle, potpuno ga je uvjerio u
prijateljsku naklonost prema medijima, no novinar istovremeno po internetskim forumima pronalazi broje mamce postavljene prije svega par sati na temelju čega zaključuje da mu se preplašeni nacist umiljavao zbog straha, pa mu taj veliki borac za židovsku stvar odlučuje dati po prstima.

Naslovnica Večernjaka (2. lipnja 2006.) - Židovski pokušaji diskreditacije Kesića
i izazivanja panike pomoću medijskog utjecaja

Prvi novinarski članak koji je trebao diskreditirati Kesića može se opisati senzacionalistički morbidnim. Na naslovnici je postavljen zamaskirani fundamentalist uz glavni naslov koji bode u oči -
Platit ću uništenje Židova. Sporedni tekstovi s naslovnice ukljčivali su i Ponudu Hamasu odnosno terorističku prijetnju studenta arhitekture, iako nije bilo nikakve ponude ili prijetnje. Valja istaknuti i kako je Hezbollah iz Kesićevog pisma slučajno ili namjerno zamijenjen Hamasom, te zanimljivost kako se članak o Kesiću još od 20:00 vrtila na svim TV kanalima kao udarna vijest (i)  koja je s naslovnice u drugi plan potisnula i ekskluzivnu reportažu o Glavaševim naređivanjem ubojstava. Posebno intrigira i Večernjakova manipulacija Kesićevim citatima (spomenutim gore u 2.2.) koji su posloženi na sljedeći način:
   -
Ako dobijem novčanu nagradu za najbolju kariktaturu o holokaustu na natječaju koji je raspisao Iran, dat ću je Hamasu jer prijateljima Irancima želim da što prije završe nuklearno bombu i lansiraju je na Haiftu i Tel Aviv. A onda slijedi slavlje na zagrebačkim ulicama.

Uz već spomenutu zamijenu Hezbollaha Hamasom, tvrdi se i kako će pokloniti čitavu nagradu u slučaju dobivanja natječaja, i to zato što želi da Iran raketira Izrael nuklearnim bojevim glavama - međutim, kakve veze to ima s Hamasom nismo uspjeli dokučiti niti uz najveće naprezanje sivih stanica jer to zna samo novinar Vojislav Mazzocco. Osim toga, u niti jednom Kesićevom dijelu email poruke nije se spominjalo nikakvo
uništenje židova, a čak je i dotični novinar zaboravio da niti Hezbollah ni Hamas prema svjetonazorima RH nisu terorističke grupe. Iako je sam novinar tijekom intervjua s Kesićem tvrdio kako su njegovi crteži zapravo političke satire, u novinskom članku izričito se spominju karikature o holokaustu, dok je nazivanje Izraelaca ljudskim otpadom poistovjećeno sa židovima općenito.

Izvornik Večernjakovog članka - 2. lipnja 2006. (link)

Osim montiranog citata, vrijedi spomenuti i kontradikciju da Židovska općina u Zagrebu
ne pridaje puno pozornosti slučaju jer je vjerojatno riječ o čovjeku koji je željan publiciteta, uz otvoreno priznanje kako su sami alarmirali ne samo policiju već i obavještajne službe. Spominje se i njihova bezuspješna potraga za Kesićem iako mu detalji nisu bili poznati, no vjerojatno najveći novinarski fijasko je tvrdnja kako se osobno sastao s Kesićem u kafiću (što će biti salto mortale za sutrašnji članak, više o tome kasnije) jer Mazzocco očito nije prežalio propast dogovorenog sastanka. O tome svjedoči i tvrdnja da se Kesić iz novinaru poznatih razloga po drugi puta išao sastati s novinarima u čemu opet nema nikakve logike, kao ni već spomenuta kontradikcija o pokušaju predaje pa zatim bijegu ili uhićenju na prijevaru. U članku je vidljivo da je novinar nasjeo na spomenute internetske mamce jer spominje kako ga tekstovi koje je Ivan objavljivao na internetu ne legitimiraju kao miroljubivog anđelčića kakvim se želio prikazati u razgovoru, a vjerojatno ih je pronašao upisivanjem Kesićevog imena ili IQ-a u internetske tražilice. Novinar tako izvlači iz konteksta njegove izjave o nacionalsocijalizmu pa se više ne može razaznati je li Kesić terorist ili nacist, no nije spomenut niti jedan njegov argument o relativizaciji holokausta ili židovskoj povijesti o čemu su dugo razgovarali tijekom telefonskog intervjua. Novinar također radi i kardinalnu grešku kada ga spominje kao studenta arhitekture i člana Mense čime mu je pokušao stvoriti neugodnosti na razini fakulteta odnosno organizacije, no tim podacima zapravo je samo glorificirao Kesićeve intelektualne sposobnosti. Puni identitet nije otkriven već je potpisan kao Ivan K., dok policija također nije otkrila novinarima niti jedan detalj osim mjesta uhićenja, upravo onako kako je Kesić prethodno dogovorio i planirao.

Uz članak o Kesiću pojavio se i novinski odjeljak u kojem je Alen Budaj, inače izraelski plaćenik, samoproglašeni
lovac na nacistei direktor jednočlanog instituta tvrdio kako sa zabrinutošću prati porast antisemitizma na internetskim portalima, na što je Kesić i njegovo ime upisao u svoju crnu knjižicu.



ivankesic @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 0
Već tijekom ranog jutra (2. lipnja 2006. u 8:00) Židovska općina u Zagrebu obavještena je od organa gonjenja kako nema nikakvih pravnih osnova da se Kesića optuži zbog prijetnje ili ikakve povezanosti s bliskoistočnim anti-izraelskim skupinama, na što ŽOZ slaže novu optužnicu protiv Kesića odnosno prelaze na sljedeću fazu medijske hajke koju je opet predvodio Večernji list.

5.1.
Obračun u Heinzelovoj PP

Nakon prospavane noći u ćeliji koju je dijelio s dva ilegalna bauštelca iz Bosne, Kesića oko 9:00 odvode iz Remetinca dok ga istražitelj putem obavještava o promjeni optužnice čime je Kesić preko noći postao od
islamskog fundamentalista do naci-ustaše. Naime, svojim crtežima političke satire on je diskriminirao izrabrani narod koji se ponovo osjetio ugroženim pa su ga optužili na temelju članka 174. st. 3. (i). Na pitanje kako mu je bilo spavati u pritvoru Kesić odgovara istražitelju na svoj standardni način:
   -
Prilično prljavo, mogao sam dobiti tifus i umrijeti, baš kao Ana Frank.
Ovaj put vode ga u I. postaju prometne policije u Heinzelovoj čija briga nije samo o sigurnosti cestovnog prometa već i
ostali zadaci iz djelokruga MUP-a (i). Istražitelj predaje Kesića kolegama iz Heinzelove uz riječi Ne brinite, ovaj vam neće ništa slagati, što svjedoči o snažnom utisku kojeg je ostavio na agente POA-e.

Dok je s obavještajcima iz postaje u Centru bio izrazito drzak i neprijateljski raspoložen zbog samog pokušaja da ga se poveže s tobožnjim terorizmom, Kesić navodi kako je u Heinzelovoj vladala prilično prijateljska atmosfera između njega i istražitelja. Kao razloge navodi da su se mnogi policajci iz postaje i sami naslađivali debaklu uhićenja koji je priredio njihovim kolegama iz POA-e, a dijelom i zbog ujednačenih političkih stavova po pitanju unutarnje i vanjske politike. Objašnjava kako nije riječ o policijskoj glumi zbog navlačenja na priznanja, već o usputnim razgovorima - npr. jedan od policajaca mu je otvoreno rekao:
Da si napisao ono protiv Rusa, Turaka ili Francuza nitko te ne bi dirao. Uslijedilo je uobičajeno fotografiranje optuženika, diktat životopisa u kojem je Kesić sisatoj psihologinjii više govorio o ljubavnim pothvatima nego o politici, te dugotrajna ispitivanja o politici Bliskog istoka odnosno povijesti Drugog svjetskog rata. Kesić tvrdi kako se niti jedan istražitelj nije mogao nositi s njegovim znanjem pa su se neprestalno izmijenjivali uz pretpostavku kako su u međuvremenu provjeravali podatke po internetskim enciklopedijama.

Nova optužnica protiv Kesića završila je jednako kao i stara - potpunim fijaskom. Naime, Kesićevi radovi s iranskog natječaja nisu uopće bili
karikaturama kao što je opisano u medjima, već crteži političke satire koji govore o relativizaciji holokausta u odnosu na ostale žrtve Drugog svjetskog rata, te izraelsko korištenje holokausta kao alibija za vlastite zločine nad Palestincima. Internetski pseudonim Heinz Guderian kojim se Kesić služio na internetu bilo je ime njemačkog generala i slavnog stratega iz Hitlerove vojske, no dotični nije bio niti članom nacističke partije niti je optuživan za ratne zločine. Među ostalim valja spomenuti kako je Kesić savršeno poznavao svaki stavak zakona za koje je pretpostavio kako ga na temelju njih mogu optužiti, budući kako ih je dan ranije detaljno proučio za vrijeme navedenog boravka u kafiću pokraj Cibone. Prilikom definiranja izjave tražili su od njega i iskaznicu Mense čiju su fotokopiju priložili uz iskaz, te su mu čak prijateljski savjetovali da podigne tužbu protiv Večernjaka zbog klevete. Jedina preostala nada ŽOZ-ovog saveza bio je pretres Kesićevog unajmljenog stana, pa sutkinja to popodne izdaje potreban nalog (i).

5.2. Pretres Kesićevog stana

Oko 17:00 četvorica policajaca i Kesić s dva automobila kreću put njegovog stana, dok su mu ranije naložili da kontaktira dvije punoljetne osobe koje će nazočiti pretresu kao svjedoci. Naravno, Kesić je zvao upravo ona dva
saveznika koji su ranije postavljali mamce po internetu. Budući da je dan ranije u isto vrijeme potpuno očistio stan tj. kako sam kaže postavio fortifikacije, uvodi ih unutra i po uzoru na Zorana Krivića pokazuje im svoja Potemkinova sela - sve je uredno i čisto; vladaju studentski red, rad i disciplina. Na zidovima nije bilo slika ni Hitlera, Khomeinija ili bin Ladena već isključivo četiri Playboyeve duplerice, niti su pronađeni spremnici Ciklona-B već uredno posloženi albumi Najvećih uspjeha Miše Kovača iz sredine 70-ih godina. Jedini sumnjivi predmet koji je pronađen bila je kutija elektrošokera kojeg je Kesić posudio prijatelju, no nije bilo riječ o nikakvom skinheadu već - vojnom policajcu. Kesić tvrdi i kako je policija prilikom pretresa pronašla jednu disketu koju se nije sjetio sakriti dan ranije, no spretno ju je uklonio sa stola pomoću kutije CD-a pritom odvraćajući policajcima pozornost. O kakvim se dokumentima radilo Kesić nije želio otkriti, no kaže da je zbog istih mogao prilično odležati. Ni prilikom provjere Kesićevog računala i ostalih digitalnih spremnika nije pronađeno ništa sumnjivo, dok su bili iznenađeni količinom drevne literature u PDF formatima kojom bi posramio i Asurbunipalovu ili Aleksandrijsku knjižnicu. Mladi policajac bio je zatečen i kolekcijom od sedam megapopularnih Kozjaka a budući kako je pogledao samo jedan zamolio je Kesića da mu snimi ostalih šest, što Kesić i čini. Ipak, u cilju da se policajci ne vrate u postaju praznih ruku odlučuju uzeti neke sumnjive dokaze iz Kesićevog stana, u koje spadaju tri originalna Kesićeva crteža s iranskog natječaja (tri crno-bijela i tri u boji (i)), te neke papire s crtama ispisane čudnim simbolima o kojima će detaljnije biti riječi kasnije u tekstu.

Pretraga stana okončana je oko 18:30 kada izlaze iz stana, a Kesić je kao i prilikom ulaska bio
na iglama zbog toga što su se kroz plastičnu vreću ispred susjedovog stana jasno nazirali CD-ovi i razni papiri. Ipak, niti jedan od četvorice policajaca nije posumnjao da bi se moglo raditi o Kesićevom materijalu. U sljedećih pola sata u postaji u Heinzelovoj obavljene su završne formalnosti, nakon čega policija u točno 19:00 (24 h od uhićenja) pušta Kesića na slobodu. Unatoč svim židovskim pokušajima optužbe elemenata za njih nije bilo, a policija nije pokrenula postupak niti zbog neprijavljenog mjesta boravišta ili neregistriranog operativnog sustava odnosno kompjutorskih programa na njegovom računalu. Uz svu hladnokrvnu discipliniranost Kesić nije mogao sakriti osmjeh od uha do uha na što mu je glavni istražitelj prijateljski poručio Nemoj da se mi smijemo idući put, a Kesić mu odgovara: Do idućeg puta!. Isto kao i dan ranije, još jednom od policije traži obećanje da novinarima ne otkrivaju detalje istrage jer su se i sami nakon izdavanja Večernjaka uvjerili o kakvoj je bagri riječ.

Druga faza Velike ofenzive sa složeno opisanim potezima

5.3. Druga akcija Večernjaka

Kada je policija u petak rano ujutro obavijestila Židovsku općinu i Večernji list da nema nikakvih osnova za podizanje optužnice za tobožnji
terorizam ili prijetnju, oni se odlučuju na promjenu taktike za diskreditiranje Kesića. Ciljevi njihovog idućeg Večernjakovog članka jasno se iščitavaju iz teksta:
   1) Omalovažiti policiju i njegove neuspješne aktivnosti prilikom pokušaja Kesićevog uhićenja
   2) Glorificiranje vlastitog
istraživačkog novinarstva koje uključuje pronalazak njegovog broja i internetskih tekstova
   3) Pokušaj ocrnjavanja Kesića objavom punog identiteta i fotografije
Ipak, svi navedeni ciljevi mogu se opisati kao prebacivanje
iz šupljeg u prazno: ocrnjavanjem policije i POA-e samo su ovjerili Kesićeve manevre kojima ih je satima izbacivao iz stroja, nesvjesno su priznali kako su nasjeli na njegove mamce (adresa u emailu i internetske klopke), dok su se doslovno pokopali objavom fotografije pogrešnog Ivana Kesića.

S obzriom da nije bilo baš ničega čime je novinar Vojislav Mazzocco mogao nadovezati novi članak na pretodni, ipak je iznad članka odlučio ponoviti nebulozu o
E-mail prijetnji (i) uz nastavak o neprofesionalno obavljenom uhićenju Ivana Kesića (i). Glavni naslovni tekst Večernjak brži od policije i POA-e (i) najbolje govori o njegovoj samouvjerenosti, kao i dodatak ispod u kojem piše Policija nije uspjela locirati Kesića, a našem novinaru trebalo je 10 minuta (i). U uvodu teksta opisuje: Ivan Kesić uhićen je nakon brojnih nespretnosti policije i obavještajnih službi (i) što su znali apsolutno svi pa i kontrolori ZET-ovog prometa, no detalji su bili poznati samo Kesiću i nikom više. U nastavku se detaljno spominje kronologija uhićenja i puštanja što precizno odgovara Kesićevim arhivima, no novinar u sljedećem koraku ponavlja svoju kolosalnu pogrješku još iz članka objavljenog dan ranije - naime, on izričito tvrdi kako se osobno sastao s Kesićem. Ovu novinarsku laž jasno osporavaju fotografija pogrešnog Kesića (vidi sliku dolje), kao i nelogičnost kako se Kesić po drugi puta (?!) išao sastati s Večernjakovim novinarima (i). U daljnjem tekstu mudri novinar zaključuje da policija nije uspjela pronaći Kesićev broj u telefonskom imeniku, te spominje više valova tj. pokušaja policijskog uhićenja među kojima i elitne jedinice (i). Novinareva zabluda kako se policija nije poslužila imenikom kristalno jasno upućuje na dvije stvari: policija mu zbog Kesićevog zatraženja diskrecije nije priznala kako su ga dvaput pozvali na predaju preko mobitela, odnosno nepoznavanje plana kojim je Kesić (odbivši policiju) prvo gradio lažni savez s novinarima i to u cilju da se policiju diskreditira već u prvom članku (što nije učinjeno). Novinar dalje pretpostavlja kako je policija locirala Kesića prema mobitelu (i), a zatim slijedi još jedna od nebrojenih kontradikcija u kojoj Mazzocco piše o nevjerojatnoj zainteresiranosti za slučaj prijetnje (prethodno je spomenuo elitne jedinice) te istovremeno ovjerava Kesićev ulazak u policijsku postaju Centar (i) dok ga je policija tražila diljem Zagreba. Kesić pretpostavlja da je novinar zaista zvao Željka s porte čiji je broj izdiktirao Mazzoccu iz kafića pokraj Cibone. Novinar nadalje spominje i gore opisanu (4.1.4.) glupost kako se Kesić zaputio put zgrade u kojoj su smješteni Vjesnik i Večernji list te kako je pogrješkom ušao na portu Vjesnika (i) gdje su ga dočekala dvojica policajaca (znajući da će pogriješiti ulaz?!). Konačno, tekst članka završava samouvjerenim hvalisanjem novinara kako je našao Kesićeve filonacističke tekstove na internetu (čitaj: mamce njegovih saveznika), koje policija nije uspjela pronaći (i). Ipak, policiji je bilo jasno da Kesić ne može ostavljati nacističke komentare koji glase na datum i vrijeme njegovog boravka u pritvoru, što mudri novinar nije primjetio. Zanimljivost koju treba dodati jest i to kako se za razliku od prvog Večernjakovog članka u onom drugom nigdje ne spominju ni Hamas (tj. Hezbollah) odnosno uništenje židova.

Izvornik Večernjakovog članka - 3. lipnja 2006. (link)

Daleko najveći fijasko koji je novinar izveo jest objava fotografije pogrešnoj Ivana Kesića. Naime, zbog neprežaljenog
propadanja dogovorenog sastanka s Kesićem, židovskog očajničkog pokušaja diskreditacije, policijskog odbijanja da novinarima ustupe detaljnije informacije, te ponajprije Kesićeve navlakuše u telefonskom intervjuu (gore, 3.2.) kada mu je rekao išao sam u Elektrotehničku, politika me ne zanima - novinar surfajući internetskim stranicama nalazi stranicu Matura.hr gdje se nalaze fotografije svih splitskih maturanata. Zapravo, skoro svih; Kesićeve Graditeljsko-geodetske tehničke škole nije bilo, na temelju čega je ovaj prepametni novinar zaključio kako postoji samo jedan Ivan Kesić i to onaj iz Elektrotehničke. Nije imao razloga za sumnju ni kada je vidio kako se radi o osobi u crnoj majici, boksačkog nosa i ubojitog pogleda u očima, što je savršeno odgovaralo njegovoj predodžbi o mladom ustaši, Thompsonovcu i budućem koljaču židovske nejači. U članku su objavljene obje fotografije sa stranice Matura.hr; i lažni Kesić pojedinačno (uz sarkastični citat o pacifistu), i cijeli njegov razred s istaknutim lažnim Kesićem u krugu. Pravi Kesić tvrdi kako ne poznaje svog imenjaka i prezimenjaka, kojeg naziva kolateralnom žrtvom uz dodatak da u velikim sukobima uvijek stradavaju mali ljudi. Zbog goleme povrede časti koju im je nanio Večernjak, Elektrotehnička škola u Splitu zatražila je brisanje svih njihovih maturanata niti je dozvoljavala slikavanja pune tri godine nakon tog incidenta. Da bi se odužio udruzi Matura“, Večernjak je zauzvrat otkupio stranicu matura.hr (i) pa se ona danas nalazi pod njihovom domenom (i).



Lijevo: Ivan Kesić koji je vodio Veliku ofenzivu
Desno: neki drugi Ivan Kesić čija se fotografija našla na udaru židovskih medija


Drugi Večernjakov članak važan je je nam otkriva još jedan važan detalj u cijeloj priči: iako je Kesić zvao novinara s posuđenog mobitela, ovaj to nije htio priznati policiji jer je stalno želio biti
korak ispred. Doduše, oba poziva (kod Cibone i ispred Vjesnika) bila su pod prikrivenim brojem pa čak i u slučaju uske veze između medija i policije došlo bi do poteškoća, prvenstveno zato što je novinar bio uvjeren da ima Kesićev drugi broj a zapravo se radilo o iranskom tel. broju. Kesić na ovo dodaje: Čak i da je novinar kojim nevjerojatnim slučajem skužio da iranski broj nije moj odnosno prijavio policiji onaj treći tj. posuđeni, vjerujem da bi policija opet podijelila snage i pratila onaj na krovu tramvaja. Također, novinar nije prijavio policiji i njegovu glavnu email adresu koja je stalaja na stranicama iranskog natječaja što implicira kako ju je Kesić sati i pol čistio bez ikakvog razloga. U svakom slučaju, kristalno je čisto kako prvi dan novinari nisu odali policiji kako se Kesić služi još jednim brojem mobitela odnosno još jednom email adresom, dok od njegove predaje policija zbog dogovora nije odavala krucijalne informacije medijima. Kesić tu lukavu taktiku uspoređuje s Guderianovim blitzkriegom: Neprijatelju uništiš komunikacije i izoliraš ga na 'džepove', a potom ih čistiš jednog po jednog.


ivankesic @ 19:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Nakon što su ga policajci iskrcali kod kuće (19:00) Kesićev telefon nije prestajao zvoniti iz minute o minutu, što ga je jako ometalo kada je čistio ostatke paštete s CD-ove iz plastične vreće koju je unio natrag u stan. Među nebrojenim pozivima bio je i onaj od Džafara Šamsijana, iranskog veleposlanika u Hrvatskoj koji je imao njegov tel. broj jer su još mjesecima ranije uspostavili kontakte. Gospodin Šamsijan bio je izravan:
   -
U slučaju bilo kakvih daljnjih problema, bilo pravnih ili nekakvih drugih, nazovi me i sve će biti riješeno u najkraćem mogućem roku. Istovremeno, u prostorijama Židovske općine Zagreb vladala je opća panika - Hanibal ante portas!“; Kesić je na slobodi i nitko ne zna koji je njegov sljedeći korak. Izigrani i ismijani nakon medijskog debakla i izazivanja lažne panike, policijske nesposobnosti i DORH-ovog odbacivanja mogućnosti da se pokrene postupak protiv Kesića, židovi su planirali podići i privatnu tužbu protiv Kesića o čemu ga je navodno obavijestio policajac kojem se istražna sutkinja malo previše izlajala. Kesić odmah nakon razgovora s iranskim veleposlanikom zove broj ŽOZ-a i jasno im poručuje:
   -
Ako se nastave pokušaji vašeg maltretiranja ili se podigne privatna tužba, upozoravam vas da će me na sudu braniti iranski odvjetnik i kako će sve biti popraćeno njihovim medijima pa će ovog puta sve ići na međunarodnoj razini. Očekujem odgovor u roku od 24 sata.
Kesić je odgovor dobio već sutra i to u obliku odlomka uz članak o njegovom liku i djelu, u kojem jedan od glavnih ŽOZ-ovih foteljaša Jakov Bienenfeld tvrdi kako je
zadovoljan akcijom policije (i), uz masno istaknuti citat:
   -
Osobno, kao član vijeća ŽOZ-a, smatram, a vjerujem kako se sa mnom slaže i većina zagrebačkih židova, da ne trebamo kazneno prijavljivati Ivana“. (i)
Kesić se nakon ove pobjede nije ponio nimalo
perzijski dostojanstveno prema svojim neprijateljima, već više na asirski okrutan način - fotokopijom optužnice koja mu je uručena poslužio se kao tariguzom, uslikao ju je u WC školjci i poslao na email adresu Židovske općine. Fotografiju u digitalnom formatu ponudio je i nama no nećemo je prikazati jer je odviše degutantna za ovako lijep osvrt.

Simbolična slika 4. - Služeći se blitzkrieg taktikama, Kesić duboko nadire u
neprijateljski teritorij i izravno ugrožava neprijatelja

Dok su židovi već digli ruke od Kesića, novinari nisu slijedili njihov primjer. Kako kaže stara:
Kud svi Turci, tu i mali Mujo, no u medijskom slučaju bilo je obrnuto - svi su slijedili Večernjakove članke i stavljali u svoje vijesti sliku pogrešnoj Ivana Kesića. Uostalom, njihov kolega Vojislav Mazzocco dvaput je tvrdio kako se sastao s Kesićem pa nije bilo razloga za sumnju, niti je ikome od kasnijih novinara policija odavala podatke. Među njima bili su i NovaTV, Index.hr, European Jewish Press i brojni drugi. Novinari NoveTV zvali su Kesića dan nakon što je pušten (subota, 3. lipnja) i obavili su kratki intervju, ali na upit da se sastanu i naprave snimljenu reportažu Kesić ih glatko odbija, vrteći u glavi onu slavnu Napoleonovu Nikad ne ometaj neprijatelja dok radi pogrješku!. I napravili su je, fotografiju su preuzeli iz Večernjaka i postavili je kao udarnu vijest za subotnji dnevnik. Index.hr radi i grješku više pa tako uz navedenu krivu sliku postavljaju i seriju fotografija koje prikazuju nekakvo razbijanje automobila i ljude u zimskim jaknama (i), iako je bio početak vrućeg lipnja. European Jewish Press također je tjednima držao fotografiju pogrešnog Kesića u svom članku, no kasnije im je ŽOZ javio da to nije pravi pa je skinuta s internetskog portala (i). Ipak, upisivanjem URL-a ikonice na mjestu slike u adresar internetske tražilice zaista nam je izbacilo lažnog Kesića (i) što pak opet potvrđuje priču onog pravog. Večernji list nedugo kasnije uklonio je oba članka o Kesiću, o čemu svjedoče nevažeći linkovi s raznih foruma koji su prepisivali Večernjakovu vijest (i). Iako se prema komentarima određenih foruma vidi kako su Kesićeve fakultetske kolege primjetili krivu sliku (i), bilo je već prekasno dok novinari iste vjerojatno nisu ni shvaćali ozbiljno. Kesićev citat iz prvog Večernjakovog članka objavljen je i kao Feralov shit of the week (i), no ta prestižna nagrada ipak ide Vojislavu Mazzoccu koji je totalno preokrenuo Kesićeve riječi. Osim Večernjaka i European Jewish Pressa, ruke su pokušali oprati i momci iz Lupige kojima je Kesić zahvalio na pomoći (uz obrazloženje kako ih je namagarčio preko prijatelja), pa su kao osvetu promijenili datum članka od 01.06.2006. na 14.07.2004. Za ovu Kesićevu tvrdnju nema relevantnih dokaza, no on tvrdi kako je to učinjeno pomoću inkripcijske promjene unošenjem razlike od -687 dana.

Sljedećeg dana Kesić je sjedio s prijateljima na piću i ismijavao svoje poražene protivnike, baš onako kako je obećao agentu POA-e.
Mene ste našli, mamicu vam vašu! - ponavljao je Kesić u podrugljivom Fazlinovićevskom stilu, dok je u subotu navečer proslavio pobjedu na tipični perzijski način organiziravši veliki banket. Idućeg ponedjeljka na fakultetu je dočekan kao Khomeini '79. u Teheranu, dok je prodekana kojem je otišao objasniti situaciju više zanimala njegova odgoda predaje programa iz konstrukcija nego pet minuta slave. Kada je profesoru predao program ovaj ga je uz smijeh upitao Onda, kako je završila partija šaha?, a Kesić odgovara: Šah-mat u tri poteza!. U međuvremenu je zvao i predsjednika Mense i zatražio da ga ponovno uključi na što mu on odgovara Već jesam. Naime, uz drugi Večernjakov članak priložen je i odlomak u kojem je predsjednik te udruge (na Kesićev zahjev) tvrdio kako Kesić nije njihov član (i), a kao potvrdu i ove priče poslao nam je fotografiju s dvije članske iskaznice iz 2008. i 2009. godine (i). Čuvši za Kesićeve probleme koje je imao zbog svojih crteža, javio mu se i direktor natječaja Massoud Shojai Tabatabai i ponudio mu uklanjanje negovog imena s internetskog popisa sudionika na natječaju, što Kesić odlučno odbija. Sam tvrdi da je znao kako na njemu ne može pobijediti uz imena svjetski slavnih umjetnika poput Carlosa Latuffa (i), no dodaje kako je važno sudjelovati pogotovo kada je u pitanju promicanje anticionističkih vrijednosti.

ivankesic @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 0
7.1. Hezbollahova pobjeda protiv Izraela

Gotovo jedina zamjerka koju su na Kesićev račun nakon
Velike ofenzive uputili i njegovi prijatelji i policajci bilo je tobožnje pametovanje u vezi citata iz pisma ŽOZ-u u kojem je govorio kako će slaviti kada iranske rakete udare po Haifi i Tel Avivu. Međutim, ti glasovi utihnuli su svega 40-ak dana kasnije.

Srpanj 2006. - Hezbollah udara na Haifu iranskim raketama

Naime, mjesec i pol dana nakon Kesićevog pohoda odnosno nakon gotovo tri desetljeća relativnog mira na Levantu, započeo je novi rat i to između proiranskog Hezbollaha i Izraela (i). Iako su strane službe upozoravale Izrael kako se u južnom Libanonu nalazi najveća skupina iranskih Pasdarana (elitna vojska) još od 1988. i operacije Karbala-5, ovi pod izlikom graničnih provokacija šalju tenkove u Libanon gdje ih je s poslovičnom dobrodošlicom dočekalo 400 Pasdarana zajedno sa 2000 boraca Hezbollaha. Iz tog 34-dnevnog rata koji je ostao upamćen po izraelskim bombardiranjima civilnih objekata odnosno njihovom porazu u kojem je poginulo 120 izraelskih vojnika (ili
židovskih terorista, kako ih naziva Kesić) valja izdvojiti podatak da je Haifa zaista gađana i to iranskim raketama (i), što je popraćeno još jednim bahatim osmjehom na Kesićevom licu. S užitkom je gledao kako libanonske snage izbacuju iz stroja izraelsku mašineriju služeći se istovjetnim taktikama asimetrične borbe (i) koje je koristio i sam protiv identičnog ideološkog neprijatelja. Svoju radost pretočio je u podrugljivu pjesmicu u osmercu kojom je likovao nad izraelskim porazom:

U Haifi grob do groba,
Majka traži sina svoga.

Plače stara kurvetina,
Želi natrag svoga sina.

Ali sin se sada prži,
U sred pakla, sve do srži.

Dobio je metak divan,
S potpisom
Made in Iran.

Kaže Kesa:
Žido-dica,
Bit će opet Auschwitza!


Njegovo slavlje nakon izraelskog poraza može se opisati kao posljednje ispunjeno
obećanje protiv ŽOZ-a, no i dan danas nije jasno kako je Kesić s nevjerojatnom preciznošću pretpostavio neke kronološke, geografske i tehnološke čimbenike tog rata. Dok jedni spominju njegovu usku povezanost s iranskim obavještajnim službama, drugi navode da je riječ o pukoj sreći. Međutim, sudeći prema detaljima iz njegovih arhiva čini se kako se kada je on u pitanju malo ili baš ništa ne odigrava slučajno. Kesić to osobno nikada nije ni potvrdio ali ni osporavao. I dan danas nasmiješi se na to pitanje uz poruku Pitajte SOA-u [ex. POA-u] , oni će vam reći. Tvrdi i da ga je šef POA-e Tomislav Karamarko osobno nazvao nakon raketiranja Haife i čestitao mu na točnoj analizi razvoja bliskoistočne situacije. Usput je spomenio i kako bi čovjeka takvih sposobnosti i dara predviđanja rado volio vidjeti u svojim redovima, na što mu je Kesić odgovorio da mu je AutoCAD [arhitektonski program] draži od pasijansa. Neposredno nakon svršeka rata Kesić je u svom tipično samouvjerenom stilu ponovo poslao poruku Židovskoj općini u kojoj naglašava njegovu doslijednost anticionizmu, uz poruku da ga slobodno mogu tužiti pa će ga nasmijati isto kao i izraelski poraz u Libanonu. Naravno, njegov se tekst (u skraćenom obliku) kasnije našao na stranicama neke židovske organizacije gdje je okarakteriziran kao antisemitski (i).

7.2. Akcija Europskog židovskog kongresa

Potezi Židovske općine nekoliko dana nakon
Velike ofenzive ničim nisu upućivali kako su se pomirili da ih je namagarčio 20-godišnji student, no došlo je do očite promjene taktike. Naime, s obzirom da se više nisu usudili ići direktno protiv Kesića, pokušali su dvjema podvalama stvoriti privid antisemitskog raspoloženja u Hrvatskoj. Prva njihova podvala jest da su dan nakon Kesićeve poruke primili anonimni email koji vrijeđa židove i crnu rasu, no uvidom u policijsku dokumentaciju utvrđeno je židovi nisu podnijeli nikakvu prijavu. Nelogično zvuči i to kako bi itko slao takve poruke samo dan nakon goleme medijske hajke protiv Kesića, no budući kako je riječ o vidno izmišljenom protivniku židovi s takvim nisu imali problema. Druga podvala jest ona o verbalnom napadu na zagrebačkog rabina Zvi Eliezer Aloniea. Članak o tom izmišljenom napadu pojavio se (gle čuda) u Večernjem listu pod autorskom palicom Vojislava Mazzocca (i), a u njemu rabin tvrdi da je napadnut (gle opet čuda) samo dan nakon što je Kesić pušten iz pritvora, ali kako ga ranije nije mogao prijaviti jer mu to vjera ne dopušta (članak je izašao u ponedjeljak, tri dana nakon Kesićevog puštanja). U toj nevjerojatno naivnoj priči rabin je u centru Zagreba verbalno napadnut povicima Juden Raus! i to od strane dvojice u majicama s kukastim križevima na prsima (je li itko ikad vidio takve na zagrebačkim ulicama?!). Naravno, vrli je rabin pretpostavio kako su ti tobožnji napadi povezani s Kesićevim emailom (i). Također, u izvješću američke ambasade objavljenom pred kraj (2006.) spominje se kako (izmišljena) dvojica nikada nisu pronađena (str. 12 (i)).

Očaj i nevjerica u Židovskoj općini Zagreb nakon poraza protiv Kesića

O panici u židovskim redovima najbolje svjedoči i podatak kako je svega četiri dana nakon puštanja Kesića iz pritvora u posjet Zagrebu došao i predsjednik Europskog židovskog kongresa Pierre Besnainou (i) koji je izravno od tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića (i) zatražio uvođenje strogijih zakona protiv
antisemitizma (čitaj: anticionizma), odnosno prekid svih odnosa između Hrvatske i Irana (i). Ipak, molba mu nije uslišena.

7.3. Rekonstrukcija obavještajnog sustava

Suočeni sa sramotnim porazima koje im je nanio Kesić navođenjem na pogrešan trag a potom i odlučnim okršajem oči u oči, ni Protuobavještajna agencija (POA) nije prošla puno bolje. Uslijedio je kontinuirani medijski linč protiv svih obavještajnih struktura i mnogi su se pitali zašto država troši novac na takve marginalce, pa je već krajem lipnja donešen zakon o reformi sigurosno-obavještajnog sustava u Hrvatskoj nakon čega su POA i OA spojene u jednu agenciju - SOA-u (i). Tvrditi kako je Kesić glavni i jedini razlog tih promjena bilo bi megalomanski budući kako su ih pljuvali i ranije, no svakako stoji da je debakl protiv Kesića bila kap koja je prelila čašu.

7.4. Slučaj elamskih klinopisa

Prilikom pretresa Kesićevog stana policajci su u kutijama u kojima je čuvao razne papire iz srednjoškolskih dana pronašli desetak listova s istaknutim crtama između kojih su se nalazili nekakvi čudni simboli. Na poziv da im objasni o čemu se radi Kesić je rekao kako im sadržaj ne može pročitati, ali da je u pitanju
nešto iz povijesti. Međutim, jedan „vrlo pametni policajac primjetio je simbole Davidove zvijezde i kukastog križa, zbog čega je došlo do opravdane sumnje kako se radi o nekakvoj gnjusnoj antisemitskoj zavjeri koju je Kesić pokušao prikriti pomoću njemu voljene enigmatike. Policija novinarima nije željela otkriti o kakvim je materijalima riječ (i), no službena potvrda o privremenom oduzimanju predmeta bila je donekle jasnija (i):
   -
Bijeli list papira s crtama, s datumom od 01.11.2002. g., s ispisanim tekstom koji veliča nacionalsocijalizam.

Međutim, ono što policija nije znala jest kako se radi o tzv.
linearnom elamitskom pismu (i) koji se prestao koristiti prije nešto više od 4000 godina, što podrazumijeva da je korišten ne samo prije nacionalsocijalizma već i formiranja židovskog naroda, te koje do danas nitko nije uspio dešifrirati, pa tako ni Kesić iako je to pokušavao od svoje 17. godine. Ipak, priča bi bila jednom lijepom anegdotom da na internetu zaista nismo pronašli primjerke tog pisma kojeg zaista karakterizira pisanje znakova među okomitim crtama (i), kao i to da su neki od njih istovjetni Davidovoj zvijezdi (slovo ak):

Linearni elamitski klinopis iz 22. st. pr. Kr., sa simbolima u obliku Davidove zvijezde koje su policajci
protumačili kao Kesićevu antisemitsku zavjeru

Vrli su obavještajci pokušavali su naći smisao Kesićevih elamitskih skripti i tko zna kakve su im sve
briljantne ideje padale na pamet, no od dešifriranja su odustali nakon par mjeseci uz tvrdnju kako znakovi vjerojatno nemaju smisla ili su još jedan Kesićev mamac. On osobno te pokušaje naziva pozitivnom kulturalizacijom policije odnosno širenjem iranske kulture u Hrvata, s obzirom da su agenti POA-e barem nakratko pokušavali isto ono što Orijentalni muzej u Chicagu i Nacionalno sveučilište u Teheranu pokušavaju već desetljećima. Tko zna što bi tek bilo da slične upute za dešifriranje nije skrio van stana jer sudeći prema ovoj priči lako moguće je da bi policija i perzijske klinopise zamijenila s uputama za čekićanje židovske nejači.

7.5. Internetski utjecaj

Vijest o Kesiću i njegovom pohodu protiv ŽOZ-ovog saveza odjeknula je internetom poput bombe, i aktivisti raznih boja čestitali su Kesiću na uspjesima iako širine razmjera istih nisu bili ni svjesni. Anticionizam više nije bilo
gerilom i mnogi su se počeli otvorenije izjašnjavati protiv izraelske politike, ali i židovskog ponašanja u Hrvatskoj. S druge strane, Kesić tvrdi kako je protiv njega u isto vrijeme djelovala jedna internetska skupina pišući razne pogrdne pamflete, kao i to da je svakog od njih pojedinačno identificirao, locirao i osramotio otkrivanjem njihovih osobnih podataka, masovnim brisanjem komentara pa čak i uništavanjem virtualnih profila. Bolje nije prošao ni gore spomenuti veliki borac za židovsku stvar Alen Budaj (4.1.4.) koji je uz Večernjakov članak o Kesiću pametovao o nekakvom antisemitizmu; njegov jednočlani institut pogodili su nekakvi neobjašnjivi napadi preko interneta (i) dok se čini i kako je novac iz židovskih organizacija išao na pogrešne bankovne račune. Također, objavljena je i njegova golišava fotografija (i) sa dečkom Salamonom Jazbecom (i) koja nam otkriva i njegovu seksualnu orijentaciju. Prema svemu sudeći, nema onog tko je sudjelovao ili govorio protiv Kesića a da nije pretrpio goleme gubitke.

ivankesic @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 0
Za kraj se treba zapitati koji su najvažniji čimbenici ovakvog ishoda - Kesićeva sposobnost? Nesposobnost ŽOZ-ovog saveza? Sreća? Kombinirano? sve je moguće, no poznato je da je tok situacije išao prema savršeno procijenjenim parametrima koje je još u početku postavio Kesić. Neki tvrde i kako 20-godišnji student nije mogao voditi tako složenu operaciju odnosno da je on bio samo terenski operativac te kako je logistika vođena iz Pasdaranovog stožera u Teheranu, no i Kesić i policija kategorički odbacuju takav scenarij. Uostalom, pobornici takvih teorija i dan danas ne mogu objasniti način na koji je Kesić u pritvoru mogao imati kontakt s iranskom bazom udaljenoj par tisuća kilometara. Glavne grješke ŽOZ-ovog saveza su nevjerojatno podcjenjivanje Kesića i njegovih sposobnosti, kao i to da su apsolutno sve medijske snage uložili u jednog izuzetno nesposobnog novinara kojim su od početka s lakoćom manipulirali Kesić i njegovi saveznici na internetu. On ovaj židovski pokušaj optužbe uspoređuje s njihovim slavnim bitkama u Varšavskom getu (i), oazi Khaybar (i) ili Bar Kokhbovom ustanku (i), uz dodatak kako im nije htio priuštiti još jedan židovski blagdan po tipičnom principu htjeli nas poklat - mi utekli. Ispada i kako je čitav scenarij započeo njegovim odbijanjem da se ispriča židovima zbog crteža o holokaustu, no on kaže Ja se nikad ne ispričavam i to zato jer nikad ne radi grješke. Na pitanje kako se osjeća nakon što je 24 sata proveo u zatvoru odgovara u svom tipičnom stilu:
   -
Dobro. Ja sam 'u lancima' proveo jedan dan, a židovi 3000 godina.

Glede gubitaka spomenuto je kako Kesić nije imao apsolutno nikakvih problema ni sa zakonom, studijem, prijateljima, Mensom ili obitelji, što se ne može reći za ŽOZ-ov savez koji je u potpunosti osramoćen izazivanjem lažne panike, višestrukim propadanjem podizanja optužnica, sramoćenjem pogrešnog Ivana Kesića u medijima, te poslovičnom glupošću svih struktura hrvatske policije. Procijenjuje se kako je ŽOZ-ov savez utrošio oko 700.000 kuna na čitavu operaciju što uključuje financiranje medija, sudske i odvjetničke troškove, te policijske aktivnosti poput korištenja skupe tehnologije, plaćanja antiterorističkih jedinica i drugih terenskih operacija. S druge strane, Kesić je potrošio točno 400 kuna što uključuje bon za mobitel, CD-ove za presnimavanje, te sokolsku majicu i staru Nokiu koje mu policija nikada nije vratila. Kesić taj potez i danas zamjera policiji budući kako ih smatra
ratnim trofejima“ poput vagona iz Compiègnea ili topova iz Les Invalidesa. Najviše od svega intrigiraju njegovi već spomenuti manevri kojih smo uspjeli izdvojiti čak 18:
   1) Mamac s email adresom imenovanoj prema splitskoj adresi
   2) Precizna najava iranskih raketa nad Haifom
   3) Zavaravanje splitske policije da je na Rivi
   4) Postavljanje mamaca na internet uz pomoć saveznika
   5) Građenje lažnog savezništva s novinarima
   6) Korištenje posuđenog mobilnog telefona
   7) Odvraćanje pozornosti PU zagrebačkoj za vrijeme čišćenja stana
   8) Drski ulazak u 1. zagrebačku policijsku postaju
   9) Ostavljanje
smeća (dokaza) ispred stana
 10) Pogrešno usmjeravanje ATJ Lučkog i POA-e pomoću mobitela na tramvaju i lažnog dogovora za piće
 11) Uvjeravanje novinara da se išao sastati s njime kod Vjesnika
 12) Nabijanje telefonskog računa novinaru uz pomoć iranskog prijatelja
 13) Odugovlačenje razgovora s POA-om da prvi članak Večernjaka izađe u opticaj
 14) Nagovor policajca da mu posudi mobitel za jedan SMS
 15) Uklanjanje diskete ispred policajaca prilikom pretresa stana
 16) Izazivanje
friendly fireaizmeđu novinara i policije
 17) Novinarska proturječnost njegovog članstva u Mensi
 18) Fotografija pogrešnog Ivana Kesića u medijima

Kesić navodi kako ih je bilo čak 26 u što uključuje i različit odnos prema svakom obavještajcu odnosno istražitelju pojedinačno za koje kaže kako ih je
detaljno psihoanalizirao u svega nekoliko minuta, no istovremeno ističe kako tih osam ne može dokazati pa bi izgledalo kao puko hvalisanje. Treba uzeti u obzir kako su brojni manevri s gonjeg popisa međusobno isprepleteni što znatno pojačava kompleksnost njegovog plana, kao i korištenje paralelnih real-life i internetskih poteza koje nije izveo nitko prije niti itko nakon njega. Također, treba uzeti u obzir kako je 90% manevara provedeno tijekom samo prvog dana, kao i to da je taj dan bio neispavan zbog crtanja programa za fakultet. Svoju taktiku sažeto objašnjava na sljedeći način:
   -
Sve što radim mora biti trostrukog značenja: Ono što će izgledati da radim, ono što drugi mogu misliti da radim, i ono što ću stvarno raditi.
Pritom dodaje i - Niti jedne sekunde nisam dovodio u sumnju pobjedu protiv njih govori nam Kesić, a na pitanje je li ga otkrivanje svih ovih detalja ugrožava dodaje:
   - „
Danas sam još sofisticiraniji nego 2006., u svakom pogledu. Da me sutra pokušaju dovesti u identičnu situaciju, ono od prije četiri godine bila bi mila majka u odnosu na ono što bi im uslijedilo.
Vjerujemo Ivane, itekako.


ivankesic @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 0
a) Kesićevi arhivi
b) Dokumentacija PU zagrebačke
c) Arhiva Večernjeg lista
d) Elektronički mediji
e) Internetski forumi

Napomena: vanjske poveznice pridružene su u tekstu znakovima (i).


ivankesic @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
 
Index.hr
Nema zapisa.